Sveznajući neznalica

Kako bi Vam dočarala atmosferu sa terena nalazim se na jednom od stajališta uz autocestu, prije Graza. Ekipa mi spava u autu, a ja ne mogu oka sklopiti, ne mogu se namjestiti tako da me duša ne boli. Vozač odmara oči, a ostali su iscrpljeni, umorni, tužni… Sklop raznoraznih emocija ispunjavaju sve Hrvate u ovim trenucima. Izgubili smo! Naše je veselje nije trajalo ni minutu. Plakali smo, i ne samo 80% stadiona, kojega su popunjavali Hrvati, nego svi. Ubrzo su suze počele teći u četiri reda. Nakon suza radosnica, preplavile su me suze iz tuge, jecaji, ridanje, nevjerica. Nakon kraja produžetaka ništa više nisam uspjela vidjeti. Konačno je, izgubili smo!

No, nismo samo mi izgubili. Svi su izgubili sa nama.
1. Izgubili su Turci  - izgubili su veselje jer se ne mogu veseliti tome što su nas nadigrali, nego tome što su nas (lijepo ću se izraziti) “podkajlali” I kakvo je to onda veselje?
Jure ulicama Beča sa zastavama, a nitko ih ne doživljava jer su Beč okupirali Hrvati.. Ne vesele se ni međusobno previše, jer kockastih ima na sve strane i oni im upućuju samo pogledate koji upućuju na realnost.
2. Moralni smo pobjednici i zato što smo izbacili “velike” Engleze, a na ovome smo turniru pobijedili finaliste Njemačku. Budućnost će pokazati možda i buduće Europske prvake. Sada ni njihova pobjeda neće biti slatka. Uvijek im ostaje Hrvatska s kojom ne znaju igrati.
3. Pobjednici smo i zato što sada već za nama plaču i organizatori. Iduća utakmica koja je trebala biti u Baselu (Švicarskoj) neće biti ni blizu toliko velika kao kad bi u njoj igrali “kockasti”. Sami predpostavite  koliko u Švicarskoj ima Hrvata koji bi došli pogledati utakmicu i navijati. Bila bi to fenomenalna atmosfera. Neće je biti. Za nam već plaču i Austrijanci. Prilazili su nam i prije i poslije utakmice sa riječima “Viele Glück” ili niste imali sreće. Najbrojnija smo im i najbolja publika. Osim toga sve kafiće u Beču su odjenuli u kockice i pripremili hrvatske DJ-e za feštu nakon tekme. Ti su kafići ostali prazni. Ostavili smo im najviše novaca, a i napravili atmosferu kakvu u Beču do sada nitko nije. U biti atmosferu kakvu znaju napraviti samo Hrvati. Reprezentacija odlična, trener odličan, navijači odlični, statistika odlična, ali ipak nešto fali. Fali zrelost! Jedina stvar koja našoj repki fali. No to je stvar koju će vatreni (Modrić, Petrić, Kranjčar, Rakitić…) steći do idućeg Euro-a. Zrelost su zato ovoga puta pokazali navijači. Užasno me bilo strah poraza. Osjećala sam ga čim je sudac odsvirao kraj, kraj nakon 90. minute. Strah me bilo iz razloga da će naši navijači krenuti razarati stadion zbog nepravde, što im nije nešto novo. Nakon toga sam shvatila, da sam i ja navijač, i da što god se događalo da bi i mene ponijelo. No, nisu, nije nitko, Koliko god bilo nepravedno, nitko ništa nije takao. Hvala Vam dragi navijači, sretan Vam put, i stignite svojim kućama u miru. Osim toga veliko Hvala vam što ste novac koji je reprezentacija zaradila svojom krvlju i znojom ostavili u sefu HNS-a. Smatram da smo mi ovu “pobjedu” proslavili unaprijed na Stephansplatzu. Otpjevali smo sve naše pjesme. Veselili smo se, skakali, igrali leteće loptom, okupirali smo cijeli Beč, bilo nas je svagdje u svakoj trgovini, na svakoj ulici, trgu, restoranu, stanici podzemne…

Pričali smo sa gospodinom Bandićem, Primorcem, Janicom Kostelić, Tončijem Gabrićem, Krunoslavom Jurčićem, Nikšom Kalebom…

Ukratko, pokazali smo da nas ima. I to ne malo. I da smo pobjedili više ne bi imali što pjevati, već bi idućeg trenutka mislili na idućeg protivnika. Mi smo svoje proslavili, a oni nemaju što slaviti.

Nakon cjelodnevne preprodaje kupili smo karte za sve. Nemam pojma koliko smo zaradili, za karte nismo imali ni jedan jedini €. Kada smo pred stadion došli, imali smo točno za platiti gorivo i rent a car, no eto svi smo na stadion ušli i to u žuti sektor, treći red. Sve se odvijalo savršeno…
Još jedan dokaz da smo moralni pobjednici. Kad sve zbrojiš nemamo za čime žaliti. Još će nam ostati i koja kuna više u džepu, ispričavam se, manji minus na tekućem računu. I nitko mi ne može reći da smo igrali loše, niti da smo bili slabiji. Po prvi puta gledala sam utakmicu bez komentatora. Svaki pokret ocijenila sam sama i stvarno smo bili bolji. Vjerovatno i drugi pokazatelji to dokazuju, jer nisam stručnjak za to poručje. I dalje te volim Hrvatsko, kao i svi ostali, kao i u vrijeme kada se ne igraju utakmice. I nije mi žao suza koje sam pustila za tebe. Smatram da se pjesma Connect-a i Zaprešić boysa u potpunosti uklopila u ovaj Euro. …da pustim suzu s oka jer tebe volim ja… Toliko je ljudi pustilo suzu samo i jedino iz ovoga razloga, da je to nevjerovatno. Panika me uhvatila u 114. minuti, navijali smo cijele produžetke bez sekunde stanke. No ja sam mislila, ne znam zašto da sve traje 115. minuta. Popela sam se na stolicu, i oblivena suzama krenula vikati ono što do sada nije nitko, VUKOVAR! Podržala su me 3 reda iza mene, zatim cijeli žuti sektor, pa cijela sjeverna tribina, i ostale. Plakala sam ko malo dijete. Ubrzo je zabijen gol. Veselili smo se, skakali vrištali. Ljubili jedni druge, padali jedni preko drugih. Stranci su nas grlili i čestitali nam. I onda, u trenutku kad sam pogledala na video zid, na njemu je pisalo 1:1. Nisam znala ni kako ni zašto. Sudački zvižduk u 122. minuti!

Kolegica i ja smo krenule jecati, ridati, vrištati na sav glas.

Ovakva je sreća na licima bila na ulasku u stadion, nažalost tuga nas je slomila, nismo prepoznavali jedni druge na izlasku, pa Vam samo ovu fotografiju imam za predočiti.
Sjele smo dole, i nismo više ustajale. U tome trenutku je bio kraj utakmice za mene. Jer smo upravo o ovome jutro prije raspravljale da ne želim penale. To je ona trun koja nam fali. Ponavljam, zrelost! Izgubili smo! Ne bi voljela ni da smo pobjedili na penale. To mi je ponižavajuće za jednu takvu reprezentaciju koja toliko dobro igra.
Još jedna konstatacija, Da sam Turčin, ubio bi se!
I još jedna, Molim HNS da od novaca koji su nogometaši zaradili na EURU odvoji 1000 kn kako bi kupili gospodinu Robertu Rosettiju sat, da zna kada je kraj utakmice. Spremna sam organizirati i zakladu za ovu svrhu i dostaviti cijenjenom gospodinu na kućnu adresu.

Šalu na stranu, presretna sam doživljenim! Tuga je sastavni dio života. Bila sam na utakmici koja će poput one Njemačka - Hrvatska u Francuskoj 1998. koja je obilježila to Svjetsko prvenstvo, tako je ovo utakmica koja je obilježila EURO 2008. Koliko god teško bilo, sretna sam što sam bila tamo, mada je to sve puno lakše bilo gledati iz naslonjača, i poslije toga otići u svoj krevet tugovati. Dok smo mi gledali slavlje Turaka, a nakon toga u koloni putovali u koloni 7,8,9 i više sati. I opet bi otišla i pješke.
Nadam se cijenjeni puče, da Vam je nakon pročitanoga lakše, jer meni nakon prenešenoga na salvetu jeste. Hvala gospodinu Polizei koji mi je ustupio svoju službenu kemijsku kako bi ovo napisala. To je jedini suvenir koji iz Beča nosim. Hvala i Slovenskim policajcima i carinicima koji su na izlazu iz zemlje samo klimnuli glavom.

• Leave a comment... (2)

Dok velika većina vas spava slatkim snom pravednika, kolegica i ja smo cijelu noć brojale, i čitale vaše postove, komentare i tako dalje. Ne želimo se žaliti. Nasmijale smo se, zamislile, a bome i začudile nekim postovima. Sve prijavljene smo odradile. Prijavilo se svega 71 blog. S obzirom da smo jako dobre volje, budne i raspjevane, još uvijek primamo prijave sa zakašnjenjem. Srdačan pozdrav!

Kolegice,

Rubić i Renić

uz glazbeni broj “Dobar dan”

• Leave a comment... (4)

Petak, 13.6. je krajnji rok za prijavu adresa vaših blogova na studosferi u sklopu kolegija Novi mediji. Sve što trebate učiniti je poslati mail sa vašim imenom i prezimeno, adresom bloga i nadimkom na mail marija.renic@gmail.com

Vaš blog kao i svi ostali, biti proveden kroz matricu koja će stvoriti presjek svih blogova, te formirati kriterij za ocijenjivanje.

Konačnu ocjenu koju ste mogli ostvariti iz ovoga dijela seminarske nastave, dobiti ćemo na osnovu kriterija, formiranog iz ovih kategorija:

1. Postova u semestru

2. Komentara u semestru

3. Linkova na blogu

4. Pojavljivanje na naslovnici

5. Ankete, slike, filmovi, glazba

6. Koliko dugo blog postoji

7. Komentari

Za sva ostala pitanja obratite se kolegicama Rubić & Renić na gore navedeni mail!

• Leave a comment... (2)

Prag sam Vam, mili moji čitatelji obišla doslovno uzduž i poprijeko.
Put do tamo mi je bio moram priznati sve samo ne naporan. Zaspala sam čim smo se uključili na autocestu, a probudila se na Slovenskoj granici, nakon toga na jednom Austrijskom stajalištu na kojem smo stajali i kad smo išli u Beč, treće buđenje je bilo na Češkoj granici gdje me carinik razbuđivao.Stvarno proputovala sam put kao kofer, sve u želji za dovoljnom snagom i punim baterijama za obilazak.

Staromestske namesti - iliti glavni Praški trg…

Trg koji ni slučajno ne smijete propustiti! Na njemu se nalaze mnoge građevine koje simboliziraju Prag. Crkva sv. Nikole, sv. Marije pred Tynom, Nacionalna galerija,Marijin stup, Ungelt, spomenik Janu Husu… sve se to da pogledati u vrlo kratkom vremenu, i sve je jako blizu jedno drugom. Kako se boravak u Pragu produžuje, tako je ti postaje sve nevjerovatnije koliko u tome Pragu tornjeva ima… Nakraće rečeno… previše da bi ih itko ikada išao brojati.

Karlov most…

Druga velika znamenitost Praga, a možda i najveća je Karlov most na rijeci Vltavi. To je pješački most koji povezuje obale Vltave već više od 600 godina. Najznačajnije obilježje ovoga mosta je mogu reći galerija od 30-tak kipova s obje strane. Neki od njih sa sobom nose legende. Lorenski križ nalazi se na mjestu gdje je tijelo Ivana Nepomuka bačeno u Vltavu, a legenda kaže da će putnik koji na tome mjestu nešto zaželi, siguro još jednom posjetiti Prag. Mislim da je most najbolje posjetiti rano ujutro jer se tada Sunce uzdiže iznad starogradske kule, a i mali je broj posjetitelja. Iako i navečer na zalasku Sunca zna biti jako lijepo.

Muzej sprava za mučenje

Nešto malo i o ekscentričnom Pragu. U blizini Karlova mosta nalazi se i muzej sprava za mučenje, pa evo nekoliko slika iz jedinog muzeja u kojemu sam mogla nešto uslikati.

Lennonov zid

A ovo je mjesto na kojemu se okupljaju hipiji i obožavatelji Beatlesa iz cijeloga svijeta. Smatra se da su zid oslikali praški hipiji, no prava je istina da je Lennonova slika rad jednoga meksičkog studenta slikarstva. A svake godine se zid obnavlja, i nanosi se preko svih slojeva nova Lennonova slika.

Manesov trg

kavica na Vltavi…

katedrala sv. Vida

U ovoj se katedrali, najznačajnijoj crkvi u Pragu čuva Češka kruna, iza 7 vratašaca i 7 ključića. Tko je stavi na glavu ,a nije plave krvi umrijeti ći ili će mu se dogoditi nešto strašno, kaže legenda!

Loreto

To je crkva koja sa sobom također nosi zanimljivu legendu. Naime djevojka koja je nekada davno živjela na mjestu gdje se ova crkva trenutno nalazi, nju je njezin otac kako je tada to već išlo htio dati za jednoga bogatog starca. No mlada dama to nije htjela ni pod koju cijenu, pa se cijelo vrijeme molila Majci Božjoj da joj nekako pomogne da se ne uda za toga starkelju. No već i dan prije samoga vjenčanja, kad je njezina vjenčanica prepuna dragulja i zlata bila spremna, dogodilo se ono za čime je ona čeznula cijelo vrijeme. Djevojci je kako legenda kaže, narasla brada. I tada ju starac nije htio oženiti, a ona je od sreće poskidala svo zlato sa svoje vjenčanice, i dala ga da se Djevici u spomen izgradi ova crkva. Osim toga svakoga dana 20 zvona na crkvi sviraju poznatu melodiju pjesme “Zdravo djevo kraljice Hrvata”!

Za kraj još samo karta na kojoj je ljubičastom bojom označeno što smo sve uspjeli obići…

• Leave a comment... (15)

Pitanje koje je mene mučilo prije točno godinu dana. Hrpa tekstova na stolu, a pojma nemam što ću im priložiti… Koliko toga smijem, kako to prirediti, hoće oni to uopće čitati, gledati, i na koji način?

Na neka od ovih pitanja ne mogu vam odgovoriti ni sada. No, pokušati ću Vam pomoći.

Dakle, sav vaš došadašnji rad u području novinarstva se boduje. Nema veze radilo se to o pisanju za nekakav lokalni fanzin, školski list ili službene dnevne novine. Također, ukoliko ste radili na televiziji ili radiju, sve se boduje!

Nisam sigurna koji je pravi način pripremanja radova, ali bodovno stanje koje sam ostvarila na ovaj način, me tjera da Vam otkrijem način na koji sam osobno došla do njih. Ostvarila sam 18 dodatnih bodova od mogućih 20. Starije kolege mi govore da se to godinama nije dogodilo. Nakon objavljene rang liste nakon prijemnog, mnogi su me tražili pod “ona koja ima 18 dodatnih bodova” što je očito kroz dugo vrijeme pristupnicima prijemnom djelovalo neostvarivo. Često postavljeno pitanje, bilo je: “Čovječe, pa šta si ti radila?” Upravo to Vam planiram otkriti!

Naime, sve četiri godine srednje škole sam točno znala da ću upisati Fakultet političkih znanosti, smjer novinarstvo. Tokom tih godina skupljala sam novinarske radove gdje god je to bilo moguće.

Radio

Kroz četiri godine radan na radiju teško je bilo skupiti sve emisije. Uostalom i predati sve emisije za dodatne odovee je glupo iz razloga što ni sama ih nikada sve nisam preslušala, teško da bi netko od tima za dodjeljivanje dodatnih bodova toliko pažnje posvetio preslužavanju emisija. Stoga sam priložila tri emisije u kojima sam radila, od svake po jednoj izdanje sprženo na zasebnom cd-u. To je po meni sasvim dovoljno. Ako su i slušali, mogli su prepoznati isti glas u svima!

Moj prijedlog je na površinu cd-a napisati: Naziv emisije, urednika, radio i trajanje.

Novine

Mislim da je ovo dio koji će Vas najviše zanimati. Što se tiče školskih listova i fanzina, mislim da bi bilo najbolje priložiti cijeli primjerak, a na početku označiti gdje se sve nalazi ono što ste vi napisali. Ovdje Vam puno odmaže činjenica da se mnogi u fanzinima potpisuju nadimkom. Ukoliko planirate jednoga dana tražiti za svoj rad dodatne bodove, potpisujte se u startu onako kako će Vas na vašem fakultetu kolege i profesori zvati, imenom i prezimenom. U ovom slučaju opet ja ispadoh ekstrem. Već u četvrtom razredu srednje škole počela sam pisati za dnevni list Glas Slavonije. Na predaju radova ponijela sam sve svoje članke, no kolega koji je radio na prijemu radova rekao je da ih možemo predati samo 10, što je 6 puta manje od onoga što sam ja sa sobom ponijela. Odluka je bila brza i dobra. Predala sam deset najdužih tekstova. Dakle, oni koji su bili preko cijele ili dvije stranice. Ako se nađe još koji ekstrem da zna što mu je raditi!

Preporuke

Možda u prvi mah zvuči smiješno, ali i to je vjerujem utjecalo na konačni dojam. NE da vjerujem, nego sam sigurna! Preporuku mi je predložio napisati glavni urednik u Glasu Slavonije, a nakon toga sam je zatražila i od glavne urednice na radiju. Oboje su to napravili i potpisali bez ikakvih problema. Tu vam je važna stvar, ako to mislite tražiti da Vam dolje udare pečat, bilo novina ili radija.

Intervju

Ukoliko ste radili nekakav važan intervju, za koji mislite da može konkurirati za bodove pri upisu, spržite ga u audio zapisu na cd, i napišite na cd, sve najvažnije informacije; tko je bio vaš sugovornik, vaše ime i prezime i trajanje.

Akreditacije

One su sredstvo kojim možete pokazati na slikoviti način na koliko ste manifestacija, festivala, događanja prisustvovali u PRESS ulozi. Skenirajte akreditacije i priložite ih na cd-u.

Potrudite se da to bude dobro skenirano kako bi se vidjelo vaše ime i prezime na akreditaciji, kako bi se znalo da je vama bila dodjeljena. Popis

Bravo, i dalje čitate moj tekst… Kako bi zaokružili sve napravljeno u jednu cjelinu, moja preporuka je u Wordovom dokumentu načiniti popis svih radova koje ste predali, i svih mjesta na kojima ste radili. Nekakav rezime u svakom slučaju nije za baciti!

Želim Vam puno sreće! Želim Vam da ostvarite meni nedostižnih 20 bodova, za kojih još uvijek nisam uspjela saznati što je potrebno učiniti, a obrazujem se na fpzg-uveć punih godinu dana. Koliko dodatni bodovi utječu na plasman na rang listi, mogu vam reći samo kroz vlastiti primjer. 18 dodatnih bodova “popelo” me na rang listi za 30tak mjesta, što po meni nije malo.

• Leave a comment... (7)

Do koje granice seže prijateljstvo i na kojoj prestaje?!
Koliko ljudi u životu možeš smatrati prijateljima? Borim se sama sa sobom da ne napišem, nikoga! Jer svatko te tu i tamo ponekad povrijedi i zezne, no, opet dio je tvoga života, najvrijednije stvari koju posjeduješ.
Bilo kako bilo, pojam Najbolje prijateljice mi je najlakše za objasniti!
Ona je osoba s kojom možeš dijeliti isi krevet, pred kojom se možeš skinuti da neće gledati kako si mršava, debela, imaš li strije, krive noge, male sise…Ona je ona od koje možeš ugristi palačinku iz ruke, a da se ne gadi, i ne pogleda te čudno. Možeš obući njezine krpice bez pitanja, možeš kupiti iste traperice i tenisice poput nje. Ona se neće ljutiti ako joj kažeš da joj ta suknja ne stoji, možeš se popiškiti pred njom i prati zube dok ti slina i pasta cure niz bradu…
Gdje je ona sada?
Što se muškaraca tiče, kod njih je pišanje u grupi oduvijek normalna stvar, no spavanje u istom krevetu baš i nije, kao ni dijeljenje odjevnih predmeta. No, kao i cure i oni se ljube, u zanosu kad jedan drugome dodaju dobru loptu, a ovaj pritom zabije ili zakuca. S njim si pokušao osnovati bend, uz njegovu pomoć si upoznao prvu curu, on te dovukao kući nakon prvog pijanstva, s njm navijaš za isti klub, ideš na tekme i u gostovanja, i slažeš dobitni listić za kladionicu.

No, zašto onda ona ili on ne shvaćaju?
- da si bez obzira na njih povremeno usamljen
- da novac ne želiš tražiti ni uzeti od njih
- da nikad nećeš biti oduševljen s njegovom curom ili dečkom
- da mu/joj ipak ne možeš reći sve
- da te ne može shvatiti u potpunosti

Čovjek ima mnogo prijatelja, intimnih i manje intimnih, sve do trenutka, dok mu ne zatrebaju. Jedno je sigurno, bez dobroga prijatelja čovjek ne može upoznati svoje pogreške. Prijatelje treba birati sporo, a još sporije se njih odricati. Jer bez prijatelja, i najjači čovjek postaje nesiguran.

• Leave a comment... (9)

Pariz ti je dao sebe, dio neba zauvijek… tako kaže jedan stih Azrine pjesme «Pavel» i mislim da će se sa njime složiti svi koji su Pariz posjetili. Svatko tko ga je posjetio, vjerujem da sa sobom osim Eiffelovih tornjića nosi i dio neba. Ima nešto u tome Parizu. Nije samo klišej koji se prepričava, ima taj grad nešto posebno u sebi. Pariz sa svojom okolicom, za one koji ne znaju, ima oko 10 milijuna stanovnika, što je otprilike kao dvije i pola Hrvatske. Za sam ulazak u grad morati ćete izdvojiti dva sata, često puta i više ako se zateknete u vrijeme gužve, iako se meni čini da je tamo gužva uvijek. Pariz je podijeljen na 14 područja u kojima se nalazi čitav niz znamenitosti koje govore nešto o povijesti Pariza te o stvarima po kojima je specifičan. Najzaslužniji za današnji izgled Pariza je barun Haussmann, koji je prljave uličice srednjovjekovnog grada, u 17 godina preuredio u prijestolnicu s mrežama avenija i bulevara. Središtem Pariza tada je predviđao Arc de Triomphea , poznatiji kao «Slavoluk pobjede» ili «Trijumfalna kapija». Od toga mjesta u obliku zvijezde širi se 12 avenija, od kojih je svakako najznačajnija Avenue des Champs-Elysees. Slavoluk je visok 50 metara, a pogled s njega je jedan od najljepših u Parizu. Meni čak ljepši i od onoga sa Eiffelova tornja, upravo zato što se ima pogled na Eiffel. Poseban doživljaj ovoga slavoluka i pogleda s njega je noću, kad je osvijetljeno baš sve, i svaki od automobila koji projuri ispod vas stvara dijelić slike i atmosfere.

Trijumfalna kapija

No, Eiffelov toranj, je naravno doživljaj za sebe. Nastao je tek kao privremeni dodatak pariškoj panorami, dugo vremena je bio najviša građevina, a danas je simbol Pariza. Puno je stvari koje simboliziraju Pariz, i budite sigurni da ako ikada odete, ne možete obići sve ni za mjesec dana. No postoje stvari koje nikako ne smijete propustiti, to su naprimjer vožnja Seinom, crkva Notre Dame u Parizu, iako bi uz nju preporučila svakako i onu u Reimsu na kojoj se ova i sve ostale gotičke katedrale temelje, zatim nemojte propustiti muzej Louvre, Orrsay, Pantheon, Crkvu Dome u kojoj se nalazi Napoleonov grob, baziliku Sacre-Coeur koja je druga najvišlja građevina u Parizu, a nalazi se u poznatoj umjetničkoj četvrti Montmartre koja danas obiluje uličnim slikarima koji zarađuju na turistima iz cijeloga svijeta. Ako se zadržite u Parizu duže od tjedan dana, svakako posjetite najposjećenije groblje na svijetu, Cimetiere du Pere Lachaise, na kojemu se nalaze grobovi slavnih pisaca, skladatelja slikara i glazbenika. Neki od njih su Oscar Wilde, Edith Piaf, Francois Raspail, Fredric Chopin. Najposjećeniji grob je svakako onaj Jima Morrisona, njega obilaze fanovi iz cijeloga svijeta tokom cijeloga dana, tj. Uvijek je netko ondje, pa uz grob stoji i čuvar. Mi smo ga također posjetili što možete vidjeti iz slika. Ako ste zainteresirani za šoping, iz prve ruke bi vam preporučila ulicu Rue de Rivoli. Ona vam se nalazi na čelu muzeja Louvre, a u njoj ćete naći trgovine sa poznatim markama po cijenama nešto malo skupljim nego kod nas. Tu vam je sve na jednom mjestu, Adidas, C&A, H&M, Pimkie, New Yorker… Ako ste još uvijek u Parizu, nemojte propustiti Latinsku i Luksemburšku četvrt. Što se prijevoza u Parizu tiče, vozite se podzemnom jer nije komplicirana i jer je najbrža i najefikasnija. Preko noći podzemnu zamijenite taksijem, i nikako nikako nigdje nemojte ići pješke, jer možete hodati satima i satima, a da se na karti grada ne pomaknete nimalo. Veličinu Pariza možete tek doživjeti kad se nađete u njemu, a očekujte da je sve jako veliko.

Želim Vam provod iz snova, jer sam ga ja stvarno imala… Pariz me uvijek oduševljavao i bio grad iz snova,a sada kad sam ga doživjela i dalje me oduševljava,ali znam da on nije san nego prekrasna java
Nadam se da sam i vama dragi blogeri udijelila dio svoga lutanja po Parizu…

Morissonov grob

ekipa na grobu

piramida pred Louvre-om

Pogled s Eiffela

• Leave a comment... (14)

Ljeto, sunce, more, plaža, kafići, alkohol, sex ,zabava od 0-24 h… jednom riječju BRIJA! Ne uopće ne pokušavam opisati svoje prošlogodišnje ljeto, niti u vama buditi nostalgiju za ljetnim mjesecima, dok duž Jadrana sunčate svoja tjelesa, brčkate se, a nakon toga dugo u noć ispečena tijela hladite s kojekakvim pićencima. Namjera mi po ko zna koji put probuditi nekakvu svijest, i ljudima otvoriti zamagljene vidike, i to na početku sezone. Dakle, naša Meka izlazaka, ludovanja, brijanja, sexa i opijanja – Zrče. Eh, sve je to lijepo i krasno na tv-u vidjeti i čuti, ali, uvijek postoji ali.

Kako do toga Zrča doći?!?!

Zrče, svepoznati raj za izlaske našega plavog Jadrana se nalazi 200tinjak km od Splita i 70ak km od Zadra. Dakle niti od jednog županijsko središta i velikog turističkog mjesta, ne tako blizu. Zašto vam ja na sve ovo upućujem. Pa vjerovatno zato jer nas non-stop filuju sa novim zakonima o mladima u prometu, o vožnji u trezvenom stanju… A tko je toliki karakter da se doveze tolike kilometre, i onda dođe u raj za izlaske i ne popije ništa. Ili tko je toliki džek, da nakon što pleše, priča, sexa ili wth cijelu noć, makar i trijezan sjedne ujutro u auto i da mu se za volanom u tih stotinjak kilometara ne prispava.

Kako bi se stalo na kraj tome, ajde makar sam mislila imaju organizirani autobusi, koji voze direktno na to slavno Zrče. Međutim, niti iz Zadra niti iz Splita ne postoji direktan bus koji vozi na Zrče.

Da se mene pita, prva stvar koju bi napravila prije nego bi osnovala to Zrče,a to predlažem i trenutnim gazdama tih triju poznatih kafića ondje:

Iz Zadra i Splita, potrebno je organizirati jedan bus dnevno. Ajd nek se on zove Zrče tour bus. Taj autobus ne bi se po ničemu velikom razlikovao od drugih, osim što bi iz vana bio izlljepljen ogromnom prepoznatljivom naljepnicom, koja bi označavala točno gdje on vozi. Da vam odmah otkrijem, 1 m2 naljepnice za autobus dođe 180-300 kn, pa si vi računajte o kolikoj je lovi riječ. To je lova koja bi se uspjela vratiti kroz karte u samo jednom odlasku na Zrče. Karte za njega prodavale bi se unaprijed putem neta po povoljnijoj cijeni, i naravno u autobusu. Na njemu bi bila ucrtana cijela ruta, kuda bus vozi, i gdje sve skuplja putnike partijanere. Svakako važan detalj, je i mogućnot bookiranja povratne karte. Dakle, kada krećete sa određenom svotom, u dugu noćnu briju, da sigurno znate da ste svoje platili, i da se s tim specijalnim busom vraćate nazad. To ostavlja mogućnost, da ostanete, dan, dva ili tri, koliko ste sposoni brijati,a da pritom, pravo na tu vožnju ne gubite.

Unutrašnjost busa bi se također za mrvicu razlikovala od ostalih autobusa. Unutar busa, osim možda onih naslona za glavu u partijanerskom stilu, u bus bi svakako dodala jukebox. Zašto? Zato što smo mi svi na putovanju javnim prijevozom osuđeni na loše zvuke narodnog ili sličnih radija. Često puta nam to nije po guštu, a zamislite kako je tek onda turistima koji moraju uživati u „divnoj“ hrvatskoj narodnoj glazbi.

na ovakvom se i daljinskim mogu mijenjati pjesme, ovaj bi doduše bio i malo skuplji…
U ovom slučaju, jukebox, ništa veći od onoga zidnog bi se nalazio u sredini autobusa, a pjesme bi stajale standardnih 2-3 kn. Ljudi bi se tako nabrijavali na atmosferu, a istim tim, svakom bi pjesmom makar netko u autobusu bio sretan i zadovoljan. Kada ste već osueni na slušati nešto, onda je bolje da je to nekakva odabrana i plaćena glazba, nego nekakav pevecov kutak i sl. Cijena uređenja interijera: presvlake oko 500 kn, a može i bez njih, + jukebox, ma ne bi ni on više, a kladim se da bi mogli otvoriti natječaj za iznajmljivače aparata za zabavu, koliko bi svi hrlili da postave taj jedan na tako atraktivno mjesto.

Što se cijene karte za jedno ovakvo putovanje tiče, ne bi pretjerivala, stavila bi možda 5-10 kn skuplje od obične. I garantiram, da bi bus išao pun i pun bi se vraćao. Vjerujte mi i domaći i stranci žele vidjeti tu hrvatsku koju prikazuju na najatraktivnijim portalima o noćnom životu, a većina se razočara jer slavna tri kafića ne pronađe, pa im se izlasci svedu na penzionersko šetanje rivom, ili ispijanje koktelčića u nekom od dosadnih kafića. Ja još uvijek iz istoga razloga na slavnom Zrču nisam bila.

Dakle, organizatori, prijevoznici, evo vam razrađeni plan, koristite ga, zarađujte, vozite mladost, i vraćajte ju čitavu doma. Dobro ćete zaraditi, a biti će vam zahvalni i oni i njihovi roditelji, i turisti, i svi oni kojima će konačno biti omogućen ztakav tip raja, pa makar i na jednu noć!

Mene se doduše, ne pita!

• Leave a comment... (12)

Počnimo od moje privatnosti. Svi znaju da sam djevojka, provincijalka, u svojoj provinciji „sakrivena“ pod nadimkom renki. Uz malo truda lako ćete saznati i kako se zapravo zovem, posebno vi koji me samo znate po imenu, a da mi je nadimak nastao iz prezimena. Samo sam jedna takva od 74 moje imenjakinje i prezimenjakinje, koje žive na teritoriju naše male države. Živjela sam u stanu i sada živim stanu. Imam brata, kojega svi u gradu znaju, mamu koju svi u gradu znaju, tatu kojega svi u gradu znaju i psa Lindu. Nisam udana, nemam djecu, vozim Citroen Xsaru Picasso. Nikada nisam kažnjavana, nikada nisam parničila,bila sam tužena, imam nekoliko kazni za švercanje po autobusima i tramvajima nad kojima je nastupila zastara. Nemam poreznih dugova, nisam ih stigla steći. Nisam kreditno sposobna, tako da ne „ratujem“ s bankama. Nisam osigurana, ne isplati me se ubiti. Uz samo dva klika mišom, doći ćete do oba moja kućna telefona, i jednog od dva broja mobitela. Uz malo više truda možete otkriti i moj JMBG i broj jedne od kreditnih kartica. Nećete morati unajmiti tajne agente da bi saznali gdje se krećem, kad se budim i gdje izlazim,u koju sam školu išla, koji sam faks upisala, s kime se družim, kakav je moj imovinski status i čime se bavim.

Imate li hrabrosti nakon svega ovoga izgovoriti: „moj je život moja stvar“
Da vas priupitam za zdravlje? Jeste li svjesni da danas svaki recept i svaki lijek i uputnica koju vam je liječnik prepisao prolazi kroz kompjuter. Isti taj bilježi svaki vaš pomak na bolje ili lošije, a svaki bolji kompjuterski stručnjak u takav sustav može ući, jer to nisu stvari koje se kod nas drže pretjerano zaštićenima. Za koju godinu će svi oni iz životnih osiguranja imati potpuni uvid nad liječničkim kartonom svakoga, kako bi uzimali što veće rate osiguranja, za sitnice. To je zapravo ništa novo, takav se način obrade podataka odavno koristi u inozemstvu, a brzo će doći i kod nas. U provincijskim gradovima, privatnost nikada nije bila nešto veliko. Ljudi ondje vole zabadati nos u tuđe stvari. Volite znati gdje je susjed bio na moru? Tko je kupio playstation 3? Tko je vozio turu za Irak? U velikim gradovima te ne prati budno oko susjeda, nego budno oko kamere. Izađeš iz stana, uđeš u tramvaj snima te, prolaziš trgom, snima te, čekaš u banci, tvoje je čekanje zabilježeno, polaziš ispred banke, tvoj je hod zabilježen, i sad si ja mislim ispred koliko sam banaka danas prošla.

Sada i noviji wc-i imaju kamere, kabine u shoping centrima imaju kamere, mobiteli imaju kamere. I dodaj na to da te tvoj mobitel cijelo vrijeme locira, hm?! I onda se meni čude što pljujem po Big Brotheru. Pa ljudi, shvatite da mi živimo svaki dan Big Brother, za koji nas nitko ne plaća, nitko ne hrani džabe, i nitko ne postavlja zadatke. I to nije stvar koju je izmislio RTL, nego je davnih dana o njoj pisao Orwell u knjizi 1984. Sama činjenica da i tek rođeno dijete već sutra dan izađe na slici u novinama, njegovo ime i prezime, te imena i prezimena njegovih roditelja, sasvim je dovoljna.
Možemo biti nostalgični i vikati „prije je bilo drukčije“, ali se to ne isplati. Plakali za time ili ne, mi se pretvaramo u brojke, a do kraja života smo samo putujuće lisnice.

• Leave a comment... (5)