Sveznajući neznalica

Pitanje koje je mene mučilo prije točno godinu dana. Hrpa tekstova na stolu, a pojma nemam što ću im priložiti… Koliko toga smijem, kako to prirediti, hoće oni to uopće čitati, gledati, i na koji način?

Na neka od ovih pitanja ne mogu vam odgovoriti ni sada. No, pokušati ću Vam pomoći.

Dakle, sav vaš došadašnji rad u području novinarstva se boduje. Nema veze radilo se to o pisanju za nekakav lokalni fanzin, školski list ili službene dnevne novine. Također, ukoliko ste radili na televiziji ili radiju, sve se boduje!

Nisam sigurna koji je pravi način pripremanja radova, ali bodovno stanje koje sam ostvarila na ovaj način, me tjera da Vam otkrijem način na koji sam osobno došla do njih. Ostvarila sam 18 dodatnih bodova od mogućih 20. Starije kolege mi govore da se to godinama nije dogodilo. Nakon objavljene rang liste nakon prijemnog, mnogi su me tražili pod “ona koja ima 18 dodatnih bodova” što je očito kroz dugo vrijeme pristupnicima prijemnom djelovalo neostvarivo. Često postavljeno pitanje, bilo je: “Čovječe, pa šta si ti radila?” Upravo to Vam planiram otkriti!

Naime, sve četiri godine srednje škole sam točno znala da ću upisati Fakultet političkih znanosti, smjer novinarstvo. Tokom tih godina skupljala sam novinarske radove gdje god je to bilo moguće.

Radio

Kroz četiri godine radan na radiju teško je bilo skupiti sve emisije. Uostalom i predati sve emisije za dodatne odovee je glupo iz razloga što ni sama ih nikada sve nisam preslušala, teško da bi netko od tima za dodjeljivanje dodatnih bodova toliko pažnje posvetio preslužavanju emisija. Stoga sam priložila tri emisije u kojima sam radila, od svake po jednoj izdanje sprženo na zasebnom cd-u. To je po meni sasvim dovoljno. Ako su i slušali, mogli su prepoznati isti glas u svima!

Moj prijedlog je na površinu cd-a napisati: Naziv emisije, urednika, radio i trajanje.

Novine

Mislim da je ovo dio koji će Vas najviše zanimati. Što se tiče školskih listova i fanzina, mislim da bi bilo najbolje priložiti cijeli primjerak, a na početku označiti gdje se sve nalazi ono što ste vi napisali. Ovdje Vam puno odmaže činjenica da se mnogi u fanzinima potpisuju nadimkom. Ukoliko planirate jednoga dana tražiti za svoj rad dodatne bodove, potpisujte se u startu onako kako će Vas na vašem fakultetu kolege i profesori zvati, imenom i prezimenom. U ovom slučaju opet ja ispadoh ekstrem. Već u četvrtom razredu srednje škole počela sam pisati za dnevni list Glas Slavonije. Na predaju radova ponijela sam sve svoje članke, no kolega koji je radio na prijemu radova rekao je da ih možemo predati samo 10, što je 6 puta manje od onoga što sam ja sa sobom ponijela. Odluka je bila brza i dobra. Predala sam deset najdužih tekstova. Dakle, oni koji su bili preko cijele ili dvije stranice. Ako se nađe još koji ekstrem da zna što mu je raditi!

Preporuke

Možda u prvi mah zvuči smiješno, ali i to je vjerujem utjecalo na konačni dojam. NE da vjerujem, nego sam sigurna! Preporuku mi je predložio napisati glavni urednik u Glasu Slavonije, a nakon toga sam je zatražila i od glavne urednice na radiju. Oboje su to napravili i potpisali bez ikakvih problema. Tu vam je važna stvar, ako to mislite tražiti da Vam dolje udare pečat, bilo novina ili radija.

Intervju

Ukoliko ste radili nekakav važan intervju, za koji mislite da može konkurirati za bodove pri upisu, spržite ga u audio zapisu na cd, i napišite na cd, sve najvažnije informacije; tko je bio vaš sugovornik, vaše ime i prezime i trajanje.

Akreditacije

One su sredstvo kojim možete pokazati na slikoviti način na koliko ste manifestacija, festivala, događanja prisustvovali u PRESS ulozi. Skenirajte akreditacije i priložite ih na cd-u.

Potrudite se da to bude dobro skenirano kako bi se vidjelo vaše ime i prezime na akreditaciji, kako bi se znalo da je vama bila dodjeljena. Popis

Bravo, i dalje čitate moj tekst… Kako bi zaokružili sve napravljeno u jednu cjelinu, moja preporuka je u Wordovom dokumentu načiniti popis svih radova koje ste predali, i svih mjesta na kojima ste radili. Nekakav rezime u svakom slučaju nije za baciti!

Želim Vam puno sreće! Želim Vam da ostvarite meni nedostižnih 20 bodova, za kojih još uvijek nisam uspjela saznati što je potrebno učiniti, a obrazujem se na fpzg-uveć punih godinu dana. Koliko dodatni bodovi utječu na plasman na rang listi, mogu vam reći samo kroz vlastiti primjer. 18 dodatnih bodova “popelo” me na rang listi za 30tak mjesta, što po meni nije malo.

• Leave a comment... (6)

Do koje granice seže prijateljstvo i na kojoj prestaje?!
Koliko ljudi u životu možeš smatrati prijateljima? Borim se sama sa sobom da ne napišem, nikoga! Jer svatko te tu i tamo ponekad povrijedi i zezne, no, opet dio je tvoga života, najvrijednije stvari koju posjeduješ.
Bilo kako bilo, pojam Najbolje prijateljice mi je najlakše za objasniti!
Ona je osoba s kojom možeš dijeliti isi krevet, pred kojom se možeš skinuti da neće gledati kako si mršava, debela, imaš li strije, krive noge, male sise…Ona je ona od koje možeš ugristi palačinku iz ruke, a da se ne gadi, i ne pogleda te čudno. Možeš obući njezine krpice bez pitanja, možeš kupiti iste traperice i tenisice poput nje. Ona se neće ljutiti ako joj kažeš da joj ta suknja ne stoji, možeš se popiškiti pred njom i prati zube dok ti slina i pasta cure niz bradu…
Gdje je ona sada?
Što se muškaraca tiče, kod njih je pišanje u grupi oduvijek normalna stvar, no spavanje u istom krevetu baš i nije, kao ni dijeljenje odjevnih predmeta. No, kao i cure i oni se ljube, u zanosu kad jedan drugome dodaju dobru loptu, a ovaj pritom zabije ili zakuca. S njim si pokušao osnovati bend, uz njegovu pomoć si upoznao prvu curu, on te dovukao kući nakon prvog pijanstva, s njm navijaš za isti klub, ideš na tekme i u gostovanja, i slažeš dobitni listić za kladionicu.

No, zašto onda ona ili on ne shvaćaju?
- da si bez obzira na njih povremeno usamljen
- da novac ne želiš tražiti ni uzeti od njih
- da nikad nećeš biti oduševljen s njegovom curom ili dečkom
- da mu/joj ipak ne možeš reći sve
- da te ne može shvatiti u potpunosti

Čovjek ima mnogo prijatelja, intimnih i manje intimnih, sve do trenutka, dok mu ne zatrebaju. Jedno je sigurno, bez dobroga prijatelja čovjek ne može upoznati svoje pogreške. Prijatelje treba birati sporo, a još sporije se njih odricati. Jer bez prijatelja, i najjači čovjek postaje nesiguran.

• Leave a comment... (9)

Pariz ti je dao sebe, dio neba zauvijek… tako kaže jedan stih Azrine pjesme «Pavel» i mislim da će se sa njime složiti svi koji su Pariz posjetili. Svatko tko ga je posjetio, vjerujem da sa sobom osim Eiffelovih tornjića nosi i dio neba. Ima nešto u tome Parizu. Nije samo klišej koji se prepričava, ima taj grad nešto posebno u sebi. Pariz sa svojom okolicom, za one koji ne znaju, ima oko 10 milijuna stanovnika, što je otprilike kao dvije i pola Hrvatske. Za sam ulazak u grad morati ćete izdvojiti dva sata, često puta i više ako se zateknete u vrijeme gužve, iako se meni čini da je tamo gužva uvijek. Pariz je podijeljen na 14 područja u kojima se nalazi čitav niz znamenitosti koje govore nešto o povijesti Pariza te o stvarima po kojima je specifičan. Najzaslužniji za današnji izgled Pariza je barun Haussmann, koji je prljave uličice srednjovjekovnog grada, u 17 godina preuredio u prijestolnicu s mrežama avenija i bulevara. Središtem Pariza tada je predviđao Arc de Triomphea , poznatiji kao «Slavoluk pobjede» ili «Trijumfalna kapija». Od toga mjesta u obliku zvijezde širi se 12 avenija, od kojih je svakako najznačajnija Avenue des Champs-Elysees. Slavoluk je visok 50 metara, a pogled s njega je jedan od najljepših u Parizu. Meni čak ljepši i od onoga sa Eiffelova tornja, upravo zato što se ima pogled na Eiffel. Poseban doživljaj ovoga slavoluka i pogleda s njega je noću, kad je osvijetljeno baš sve, i svaki od automobila koji projuri ispod vas stvara dijelić slike i atmosfere.

Trijumfalna kapija

No, Eiffelov toranj, je naravno doživljaj za sebe. Nastao je tek kao privremeni dodatak pariškoj panorami, dugo vremena je bio najviša građevina, a danas je simbol Pariza. Puno je stvari koje simboliziraju Pariz, i budite sigurni da ako ikada odete, ne možete obići sve ni za mjesec dana. No postoje stvari koje nikako ne smijete propustiti, to su naprimjer vožnja Seinom, crkva Notre Dame u Parizu, iako bi uz nju preporučila svakako i onu u Reimsu na kojoj se ova i sve ostale gotičke katedrale temelje, zatim nemojte propustiti muzej Louvre, Orrsay, Pantheon, Crkvu Dome u kojoj se nalazi Napoleonov grob, baziliku Sacre-Coeur koja je druga najvišlja građevina u Parizu, a nalazi se u poznatoj umjetničkoj četvrti Montmartre koja danas obiluje uličnim slikarima koji zarađuju na turistima iz cijeloga svijeta. Ako se zadržite u Parizu duže od tjedan dana, svakako posjetite najposjećenije groblje na svijetu, Cimetiere du Pere Lachaise, na kojemu se nalaze grobovi slavnih pisaca, skladatelja slikara i glazbenika. Neki od njih su Oscar Wilde, Edith Piaf, Francois Raspail, Fredric Chopin. Najposjećeniji grob je svakako onaj Jima Morrisona, njega obilaze fanovi iz cijeloga svijeta tokom cijeloga dana, tj. Uvijek je netko ondje, pa uz grob stoji i čuvar. Mi smo ga također posjetili što možete vidjeti iz slika. Ako ste zainteresirani za šoping, iz prve ruke bi vam preporučila ulicu Rue de Rivoli. Ona vam se nalazi na čelu muzeja Louvre, a u njoj ćete naći trgovine sa poznatim markama po cijenama nešto malo skupljim nego kod nas. Tu vam je sve na jednom mjestu, Adidas, C&A, H&M, Pimkie, New Yorker… Ako ste još uvijek u Parizu, nemojte propustiti Latinsku i Luksemburšku četvrt. Što se prijevoza u Parizu tiče, vozite se podzemnom jer nije komplicirana i jer je najbrža i najefikasnija. Preko noći podzemnu zamijenite taksijem, i nikako nikako nigdje nemojte ići pješke, jer možete hodati satima i satima, a da se na karti grada ne pomaknete nimalo. Veličinu Pariza možete tek doživjeti kad se nađete u njemu, a očekujte da je sve jako veliko.

Želim Vam provod iz snova, jer sam ga ja stvarno imala… Pariz me uvijek oduševljavao i bio grad iz snova,a sada kad sam ga doživjela i dalje me oduševljava,ali znam da on nije san nego prekrasna java
Nadam se da sam i vama dragi blogeri udijelila dio svoga lutanja po Parizu…

Morissonov grob

ekipa na grobu

piramida pred Louvre-om

Pogled s Eiffela

• Leave a comment... (11)

Ljeto, sunce, more, plaža, kafići, alkohol, sex ,zabava od 0-24 h… jednom riječju BRIJA! Ne uopće ne pokušavam opisati svoje prošlogodišnje ljeto, niti u vama buditi nostalgiju za ljetnim mjesecima, dok duž Jadrana sunčate svoja tjelesa, brčkate se, a nakon toga dugo u noć ispečena tijela hladite s kojekakvim pićencima. Namjera mi po ko zna koji put probuditi nekakvu svijest, i ljudima otvoriti zamagljene vidike, i to na početku sezone. Dakle, naša Meka izlazaka, ludovanja, brijanja, sexa i opijanja – Zrče. Eh, sve je to lijepo i krasno na tv-u vidjeti i čuti, ali, uvijek postoji ali.

Kako do toga Zrča doći?!?!

Zrče, svepoznati raj za izlaske našega plavog Jadrana se nalazi 200tinjak km od Splita i 70ak km od Zadra. Dakle niti od jednog županijsko središta i velikog turističkog mjesta, ne tako blizu. Zašto vam ja na sve ovo upućujem. Pa vjerovatno zato jer nas non-stop filuju sa novim zakonima o mladima u prometu, o vožnji u trezvenom stanju… A tko je toliki karakter da se doveze tolike kilometre, i onda dođe u raj za izlaske i ne popije ništa. Ili tko je toliki džek, da nakon što pleše, priča, sexa ili wth cijelu noć, makar i trijezan sjedne ujutro u auto i da mu se za volanom u tih stotinjak kilometara ne prispava.

Kako bi se stalo na kraj tome, ajde makar sam mislila imaju organizirani autobusi, koji voze direktno na to slavno Zrče. Međutim, niti iz Zadra niti iz Splita ne postoji direktan bus koji vozi na Zrče.

Da se mene pita, prva stvar koju bi napravila prije nego bi osnovala to Zrče,a to predlažem i trenutnim gazdama tih triju poznatih kafića ondje:

Iz Zadra i Splita, potrebno je organizirati jedan bus dnevno. Ajd nek se on zove Zrče tour bus. Taj autobus ne bi se po ničemu velikom razlikovao od drugih, osim što bi iz vana bio izlljepljen ogromnom prepoznatljivom naljepnicom, koja bi označavala točno gdje on vozi. Da vam odmah otkrijem, 1 m2 naljepnice za autobus dođe 180-300 kn, pa si vi računajte o kolikoj je lovi riječ. To je lova koja bi se uspjela vratiti kroz karte u samo jednom odlasku na Zrče. Karte za njega prodavale bi se unaprijed putem neta po povoljnijoj cijeni, i naravno u autobusu. Na njemu bi bila ucrtana cijela ruta, kuda bus vozi, i gdje sve skuplja putnike partijanere. Svakako važan detalj, je i mogućnot bookiranja povratne karte. Dakle, kada krećete sa određenom svotom, u dugu noćnu briju, da sigurno znate da ste svoje platili, i da se s tim specijalnim busom vraćate nazad. To ostavlja mogućnost, da ostanete, dan, dva ili tri, koliko ste sposoni brijati,a da pritom, pravo na tu vožnju ne gubite.

Unutrašnjost busa bi se također za mrvicu razlikovala od ostalih autobusa. Unutar busa, osim možda onih naslona za glavu u partijanerskom stilu, u bus bi svakako dodala jukebox. Zašto? Zato što smo mi svi na putovanju javnim prijevozom osuđeni na loše zvuke narodnog ili sličnih radija. Često puta nam to nije po guštu, a zamislite kako je tek onda turistima koji moraju uživati u „divnoj“ hrvatskoj narodnoj glazbi.

na ovakvom se i daljinskim mogu mijenjati pjesme, ovaj bi doduše bio i malo skuplji…
U ovom slučaju, jukebox, ništa veći od onoga zidnog bi se nalazio u sredini autobusa, a pjesme bi stajale standardnih 2-3 kn. Ljudi bi se tako nabrijavali na atmosferu, a istim tim, svakom bi pjesmom makar netko u autobusu bio sretan i zadovoljan. Kada ste već osueni na slušati nešto, onda je bolje da je to nekakva odabrana i plaćena glazba, nego nekakav pevecov kutak i sl. Cijena uređenja interijera: presvlake oko 500 kn, a može i bez njih, + jukebox, ma ne bi ni on više, a kladim se da bi mogli otvoriti natječaj za iznajmljivače aparata za zabavu, koliko bi svi hrlili da postave taj jedan na tako atraktivno mjesto.

Što se cijene karte za jedno ovakvo putovanje tiče, ne bi pretjerivala, stavila bi možda 5-10 kn skuplje od obične. I garantiram, da bi bus išao pun i pun bi se vraćao. Vjerujte mi i domaći i stranci žele vidjeti tu hrvatsku koju prikazuju na najatraktivnijim portalima o noćnom životu, a većina se razočara jer slavna tri kafića ne pronađe, pa im se izlasci svedu na penzionersko šetanje rivom, ili ispijanje koktelčića u nekom od dosadnih kafića. Ja još uvijek iz istoga razloga na slavnom Zrču nisam bila.

Dakle, organizatori, prijevoznici, evo vam razrađeni plan, koristite ga, zarađujte, vozite mladost, i vraćajte ju čitavu doma. Dobro ćete zaraditi, a biti će vam zahvalni i oni i njihovi roditelji, i turisti, i svi oni kojima će konačno biti omogućen ztakav tip raja, pa makar i na jednu noć!

Mene se doduše, ne pita!

• Leave a comment... (7)

Počnimo od moje privatnosti. Svi znaju da sam djevojka, provincijalka, u svojoj provinciji „sakrivena“ pod nadimkom renki. Uz malo truda lako ćete saznati i kako se zapravo zovem, posebno vi koji me samo znate po imenu, a da mi je nadimak nastao iz prezimena. Samo sam jedna takva od 74 moje imenjakinje i prezimenjakinje, koje žive na teritoriju naše male države. Živjela sam u stanu i sada živim stanu. Imam brata, kojega svi u gradu znaju, mamu koju svi u gradu znaju, tatu kojega svi u gradu znaju i psa Lindu. Nisam udana, nemam djecu, vozim Citroen Xsaru Picasso. Nikada nisam kažnjavana, nikada nisam parničila,bila sam tužena, imam nekoliko kazni za švercanje po autobusima i tramvajima nad kojima je nastupila zastara. Nemam poreznih dugova, nisam ih stigla steći. Nisam kreditno sposobna, tako da ne „ratujem“ s bankama. Nisam osigurana, ne isplati me se ubiti. Uz samo dva klika mišom, doći ćete do oba moja kućna telefona, i jednog od dva broja mobitela. Uz malo više truda možete otkriti i moj JMBG i broj jedne od kreditnih kartica. Nećete morati unajmiti tajne agente da bi saznali gdje se krećem, kad se budim i gdje izlazim,u koju sam školu išla, koji sam faks upisala, s kime se družim, kakav je moj imovinski status i čime se bavim.

Imate li hrabrosti nakon svega ovoga izgovoriti: „moj je život moja stvar“
Da vas priupitam za zdravlje? Jeste li svjesni da danas svaki recept i svaki lijek i uputnica koju vam je liječnik prepisao prolazi kroz kompjuter. Isti taj bilježi svaki vaš pomak na bolje ili lošije, a svaki bolji kompjuterski stručnjak u takav sustav može ući, jer to nisu stvari koje se kod nas drže pretjerano zaštićenima. Za koju godinu će svi oni iz životnih osiguranja imati potpuni uvid nad liječničkim kartonom svakoga, kako bi uzimali što veće rate osiguranja, za sitnice. To je zapravo ništa novo, takav se način obrade podataka odavno koristi u inozemstvu, a brzo će doći i kod nas. U provincijskim gradovima, privatnost nikada nije bila nešto veliko. Ljudi ondje vole zabadati nos u tuđe stvari. Volite znati gdje je susjed bio na moru? Tko je kupio playstation 3? Tko je vozio turu za Irak? U velikim gradovima te ne prati budno oko susjeda, nego budno oko kamere. Izađeš iz stana, uđeš u tramvaj snima te, prolaziš trgom, snima te, čekaš u banci, tvoje je čekanje zabilježeno, polaziš ispred banke, tvoj je hod zabilježen, i sad si ja mislim ispred koliko sam banaka danas prošla.

Sada i noviji wc-i imaju kamere, kabine u shoping centrima imaju kamere, mobiteli imaju kamere. I dodaj na to da te tvoj mobitel cijelo vrijeme locira, hm?! I onda se meni čude što pljujem po Big Brotheru. Pa ljudi, shvatite da mi živimo svaki dan Big Brother, za koji nas nitko ne plaća, nitko ne hrani džabe, i nitko ne postavlja zadatke. I to nije stvar koju je izmislio RTL, nego je davnih dana o njoj pisao Orwell u knjizi 1984. Sama činjenica da i tek rođeno dijete već sutra dan izađe na slici u novinama, njegovo ime i prezime, te imena i prezimena njegovih roditelja, sasvim je dovoljna.
Možemo biti nostalgični i vikati „prije je bilo drukčije“, ali se to ne isplati. Plakali za time ili ne, mi se pretvaramo u brojke, a do kraja života smo samo putujuće lisnice.

• Leave a comment... (5)

Ne, neću vam pisati o vremenskim prilikama koje vam svakodnevno u par koraka lijevo-desno objave sa televizije iza dnevnika, nego o vremenu koje je upravo prošlo do ove točke. Moj i vaš život prolazi iz dana u dan, iz noći u noć, iz minute u minutu,a da vjerovatno toga niste ni svjesni. Jednom je Voltaire pametno napisao: “Trenutak kad se rađamo već je korak prema smrti” i to smatram jednom velikom istinom. Kako vam prolaze dani, hm? Probudite se oko neke dvoznamenkaste ure, hvatate se daljinskog upravljača ili odete online, ako je ima kakvoga predavanja naletite, dogovarate kavu za popodne ili načever, u međuvremenu nešto ajde i “ubacite u kljun”, posjetite obližnju kladionicu ili odigrate kakvu igricu na računal, uključite se na facebook, još jednostavnije. Tu i tamo se zakačite sa mlađim bratom,sestrom oko neke gluposti. Zatim, odlazite u grad, sjedate u isti kafić, naručite najčešće isto piće, sjedite s istom ekipom, i pretresate što se dogodilo u poslijednja duga dvadeset i četiri sata, a kao što vidite nemate baš puno za nabrojti! Zvuči vam poznato? Nažalost mislim da velikoj većini hoće biti… Ako je tako, imate veliki problem kojeg niste svjesni…

Vrijeme prolazi pokraj vas, a vi ne koristite život nego ste na istom mjestu, a prošli su sati, dani, pa možda čak i godine. Od danas pokušajte iskoristiti svaki dan, bilo kako, napravite malu revoluciju u svome životu. Ne morate raditi velike stvari, neka to budu sitnice koje će vas učiniti sretnima, pa makar i na nekoliko trenutaka, i za onaj trenutak, kad se navečer vratite na mjesto s kojeg ste se toga jutra teškom mukom pridigli, da se sjetite toga, i s osmijehom na licu uđete u novi san, novi dan… S vremenom i sitnice, prerastaju u velike sitnice, a velike sitnice u male stvari. U svakome slučaju ne očekujte da vam sudbina donese nešto jer je to nemoguće, tu si ideju izbrišite iz svih pogleda. Jer ako postoji sudbina, onda je sve propisano, i čemu onda cijeli životni trud, naša briga?! Po tome bi trebalo značiti da je naš cijeli život uzaludan?! Nije, naš je život potraga za srećom, i to onom koja će biti veća od one sreće koju ima netko drugi, zato ju je jako teško pronaći! A vrijeme sreće opet kratko traje, i ni ona kao ni mi nije i ne može biti vječna, ali je treba graditi. Iz jedne sjemenke koja stane u svaki dlan, izraste drvo koje je više od svakog čovjeka ,ali su za to potrebne godine. Jedan dio vašeg vremena prošao je čitajući moj tekst, a sad otiđite pronaći svoje sjeme danas, i ne zaboravite ga zalijevati svakodnevno.

• Leave a comment... (7)

Bez velikih dogovora i planiranja, kolegica i ja, odlučile smo na naš spisak europskih metropola dodati i onu najveću - London. Ono što smo znali prije toga o Londonu je da je grad zabave za sve uzraste i da živi 24 sata, no puno je zanimljivije doživjeti kako jedna takva metropola “diše” uživo. Osim što je važno kulturno, ekonomsko i obrazovno središte Europe i svijeta, London je grad prepun znamenitosti (London Tower, Tower Bridge, London Bridge, Big Ben, Westminsterska palača, Shekespeare´s Globe...)

Kako smo na londonski aerodrom sletili nešto prije ponoći, za bukiranje hostela je bilo kasno, to se inače obavlja između 10 i 30 i 13 h, ako to ne učinite prije u jednom od ureda hfhs-a. Zbog toga propusta, morali smo noć provesti na ulicama Londona, što nam nije tako teško palo. Cijelu noć smo uživali i upoznavali grad uz laganu šetnjicu.

Mogli smo se voziti double decker-ima, jer oni voze cijelu noć i vrlo su česti, no cilj je bilo što kreativnije “ubiti” noć. Već u toj prvoj noći osmislili smo planove što bi svakako htjeli vidjeti. London je grad najraznovrsnijih zanimacija i interesa, imam osjećaj da nema osobe na svijetu koja tamo ne bi pronašla kutak za sebe.
Prvi potez kojega morate učiniti da bi ste bili brzi i produktivni, je kupnja karte za londonski Tube iliti podzemnu željeznicu.Ako niste upoznati s činjenicom, to je najstariji sustav podzemne željeznice na svijetu. Postoji čak 274 stanice i 408 km aktivnih linija.Londonskim metroom je proputovalo rekordnih 976 milijuna ljudi, anjime svakodnevno putuje oko tri milijuna ljudi, na 12 linija koje su označene različitim bojama i imenima. Karta za podzemnu željeznicu i autobus, za tjedan dana iznosi 24 funte, što je svakako najpovoljnija opcija ukoliko se želite puno voziti.
Priviknuti se na vožnju sa suprotne strane ceste je naizgled jednostavno, no u stvarnosti je puno teže nego što se čini. Englezi su se u tu svrhu dosjetili strancima pisati, tj. kod nas bi se to slikovito rekli nacrtati nam. Vjerovali ili ne, to pali! Na svakome raskrižju sam gledala u pod da znam gdje trebam gledati kad prelazim cestu.
Jer nekada je jednosmjerna ulica, nekada nije, gledaš lijevo, auto ti dođe s desna i još “sjedne” na trubu. Osim toga, isto pravilo se odnosi i na recimo pokretne stepenice, s lijeve strane su one koje vas vode unutra, a s desne one koje vode van. Jednako se odnosi i na kretanje stazom na ulici. Prestala sam brojati koliko me puta prvoga dana netko doslovno odgurnuo u drugu kolonu jer sam se kretala krivom stranom. Još samo da napomenem da mi je ipak što se toga tiče, najuzbudljivije iskustvo bilo kada smo s autobusom u kružni tok ušli prema desno, tj. u smjeru kazaljke na satu. Stvarno se osjećate čudno, kao da vam je netko mozak okrenuo naopako, kao da vam netko odjednom uvali tekst koji je pisan s desna na lijevo, pa ti čitaj od prve.


Hostel u kojemu smo odsjeli, nalazio se u samome centru grada, na stanici Picadilly Circus. To vam je dragi čitatelji doslovno, centar centra. Do Trafalgar squre-a i Big Ben-a smo imali 10 minuta laganoga hoda.

Londonom kuda god krenuli je gužva, nevažno koje je doba dana ili noći. To je grad od 7 milijuna stanovnika, koji imam osjećaj stalno svi negdje idu. Toliko je ljudi na ulicama da stvarno dobiješ osjećaj da u tome Londonu nitko nikada nije kod kuće. Jedna velika razlika je spram recimo Zagreba. Nigdje nema staraca u gradu. Tek treći dan smo u javnom gradskom prijevozu sreli jednu staricu. Kod njih je običaj da se nakon s krajem radnoga vijeka ljudi sele na rubne dijelove grada. London smo odlučili pogledati iz ptičje perspektive. London Eye najbolja je stvar odakle to možete učiniti.To je prepoznatljivi kotač na horizontu koji će vas koštati 15 funti.

Našlo se među nama i nekoliko ljubitelja tenisa, mada je Wimbledon mjesto na kojemu bi i mrzitelj tenisa, tenis zavolio.

Wimbledon je najstariji i jedan od najuglednijih turnira u tenisu. Muzej Wimbledona, koji se nalazi u kompleksu terena, je najnagrađivaniji suvremeni muzej u svijetu, i prvi na listi svih muzeja koji se tiču sporta prema uređenosti i kvaliteti. Prezentirano vam je gotovo sve: od sale u kojo gledate 3D film s Marijom Sharapovom u glavnoj ulozi, do mogućnosti pregleda svih finala u povijesti Wimbledona, do maketa stadiona, od prvih do sadašnjih svlačionica, do igre u kojoj trenirate vlastite reflekse… Ne vrijedi nabrajati, isplati se jedino posjetiti.

Camden Town je dio Londona kojega niti jedan alternativac ne smije zaobići. Na jednom mjestu tu su najbolji pub-ovi u gradu, tu možete kupiti sve moguće replike odjeće i obuće iz punk, rock, metal ili gotičarskog stila. Mogu vam izraditi martensice po želji u samo nekoliko sati. Ima ondje svega, ali baš sve! Zanima Vas kako izgleda subotnji izlazak u Camden Town?
Kod njih se za razliku od nas puno ranije izlazi, već oko 19 h oni su vani, praktički sa posla se izlazi u grad, a već oko ponoći su svi opijeni. Mi smo izašli, za njihove okvire poprilično kasno, u 23 h. Najjeftiniji upad u klub bilo kojega tipa je 5 funti, oko 50tak kuna.To vam je uz popust na flyer kojega možete pokupiti tokom dana ispred kluba. Što je to toliko različito nego kod nas? Puno toga, jako puno toga. U cijelom disku se može disati.Naime, kod njih se provodi zakon o nepušenju. Možete skakati i plesati cijelu večer ,a da pritom ne ostanete bez daha, da vam ne cure suze od dima, da vam odjeća ne poprimi miris i da normalno možete vidjeti bilo koju osobu s jednog kraja na drugi. Atmosfera u disko klubu je bila užarena. Na trenutak zaboravih da je njima engleski materinji jezik, i da kod njih sve velike pop, rock ili punk hitove apsolutno svi prisutni znaju, pa si vi zamislite atmosferu. Jedini minus bi bila cijena pića,općenito sve cijene kod njih su previsoke za naš standard, i uopće se ne daju uspoređivati sa našima.
Idućih dana smo nastavili obilaziti znamenitosti, kako bi upili što više čari ovoga čarobnoga grada.
Na preporuku otišli smo do njihove National Library.

Ona se nalazi na stanici King Cross st. Pancras i mi smo je našli iz prve, ali nismo očekivali da će nas dočekati ono što je. Ulaz u knjižnicu je besplatan, a ono što možete vidjeti i prelistati unutra će vas nadam se oduševiti jednako kao i mene. Ondje možete pogledati rukopisom ispisanu Danteovu Božanstvenu komediju, Shakespearove sonete, zatim djela Jane Austen, Virginie Wolf, Oscara Wildea, rukom crtane karte otkrića svijeta. Iz glazbenog svijeta recimo rukom ispisana crtovlja F. Chopina, L.v Bethovena (9th symphony), Bacha (Messiah), Handela, Mahlera, Brittena… Prvu otisnutu Gutembergovu Bibliju i prve pokušaje The Beatlesa da na komadu papira stvore Yesterday, Michelle, Help i A hard days night…
Ukoliko i dalje imate volje za šetnju, prošetajte se po Hyde park-u. U jednom njegovom dijelu nalazi se Speakers corner, mjesto gdje si apsolutno svatko može dopustiti da kaže bilo što.

Svi imaju pravo doći popeti se i reći pred svima što misle. London krase: zeleni parkovi, šarolike ulice, luksuzni butici, muzeji, galerije, kipovi i spomenici, suvremene građevine, crkve i katedrale… Ukoliko ste čitajući tekst pomislili: “London je pravi grad za mene!” on to sigurno jeste. London je grad koji će vas motivirati da dođete ponovo, i da ga svaki put doživite na novi način, jer uvijek ostaju mjesta koja niste posjetili.

Za sve koji žele dodatno proučiti svaki detalj našega putovanja pripremila sam izvještaj kronološki po danima : http://renki.bloger.hr

• Leave a comment... (3)